Šećerna bolest ili dijabetes, poremećaj je metabolizma karakteriziran hroničnom hiperglikemijom zbog poremećenog izlučivanja inzulina, djelovanja inzulina ili oboje. Inzulin je hormon od vitalne važnosti koji proizvodi gušterača, a koji ima ulogu ključa za propuštanje šećera (glukoze) u stanice.
Osnovna značajka dijabetesa upravo je povišen šećer u krvi, koji dugoročno uzrokuje oštećenja na očima, živcima, bubrezima i krvnim žilama.
Uzroci šećerne bolesti
Bolest se pojavljuje iz više razloga, ali jednostavno rečeno to je stanje kada nema dovoljno, ili nema nimalo, inzulina, hormona kojeg luči gušterača. Vrlo često u ovoj bolesti ili u njenom razvoju, gušterača luči i povećane količine inzulina, ali naše stanice su otporne na njegovo djelovanje, što nazivamo “inzulinskom rezistencijom”. Posljedica svega je porast šećera u krvi jer ga mi i dalje unosimo hranom, ali on iz krvi otežano ulazi u stanice radi nedostatka ili nedjelotvornosti inzulina.
Dijabetes tip 1
Tip 1– još se naziva i dječji, mladenački (juvenilni) ili inzulin ovisni oblik šećerne bolesti. Ovom tipu pripada svega 5 do 10% od ukupnog broja oboljelih. Javlja se najčešće kod djece i vrlo mladih ljudi, iako se zna javiti i kasnije. Kod ovih bolesnika najčešće postoji nedostatak inzulina zbog čega su trajno ovisni o injekcijama.
Uzrok je autoimuni proces (imuni sistem kod nekih ljudi napada i razara vlastite stanice u gušterači koje luče inzulin). Kod onih koji imaju genetsku sklonost proces pokreću enterovirusi, a možda i neki sastojci u hrani kao npr. proteini iz kravljeg mlijeka.
( Inzulin je neophodan za preživljavanje i glavno je uporište u terapiji šećerne bolesti tipa 1. )
Dijabetes tip 2
Tip 2 – najčešći oblik bolesti, od kojeg boluje 90 do 95% oboljelih, a karakterizira ga dovoljna količina inzulina, ali su stanice na periferiji otporne na njegovo djelovanje. Ovi bolesnici godinama pojačano luče inzulin, da bi postepeno došlo do iscrpljivanja gušterače, smanjenog izlučivanja inzulina pa sve do potpunog prestanka lučenja. Na kraju i mnogi među njima moraju primati inzulin.
Od ovog tipa bolesti obolijevaju odrasli (nažalost, u zadnje vrijeme i djeca) s porodičnom anamnezom za šećernu bolest, obično osobe koje su slabo fizički aktivne, s viškom kilograma koji jedu dosta “brze” hrane, puno ugljikohidrata (osobito u obliku slatkiša i slatkih sokova), puno masnoća i puno mesa, a malo svježeg voća i povrća.
( Za razliku od dijabetesa tipa 1, bolesnici oboljeli od dijabetesa tipa 2 još uvijek produkuju nešto inzulina, nedovoljno, ali ih drži podalje od inzulinskih injekcija. )
Ovaj oblik bolesti javlja se najčešće u okviru tzv. “metaboličkog sindroma”, što znači da uz debljinu nataloženu po udarnim regijama tijela, ovi bolesnici imaju poremećaj metabolizma masnoća, povišen krvni pritisak, poremećenu funkciju unutrašnjeg sloja krvnih žila, povećanu sklonost zgrušavanju krvi, povišene upalne markere i dr. Sve je to vezanu uz istu genetsku sklonost i pogrešan način života, osobito pogrešnu prehranu.
Gestacijski dijabetes
Treći tip je šećerna bolest u trudnoći koja se naziva gestacijski diabetes. Hormoni u trudnoći ometaju djelovanje inzulina, pa u određenim okolnostima to dovodi do šećerne bolesti kod oko 4% trudnica. Bolest prestaje prestankom trudnoće, ali mnoge žene iz te grupe kasnije su kandidati za tip 2 šećerne bolesti, pogotovo ako uporno ponavljaju pogrešne prehrambene navike.
( Trudnoće opterećene gestacijskim dijabetesom su u svakom slučaju rizične trudnoće. )
Znaci šećerne bolesti su:
- često i obilno mokrenje (poliurija)
- umor/slabost
- zamagljen vid
- žeđ
- naglo mršavljenje
Faktori rizika
- Gojaznost
- Virusne infekcije
- Preteran unos prostih šećera kao što su slatkiši, bijeli šećer, gazirani sokovi
- Nedovoljna fizička aktivnost
- Stres
- Neko je u porodici imao dijabetes, tj. genetska predispozicija
Fizička aktivnost
Obično se najzdravijim načinom života smatra onaj koji se preporučuje bolesnicima sa šećernom bolešću jer uz zdravu prehranu inzistira se i na povećanoj fizičkoj aktivnosti. Takvim načinom prehrane sigurno se može spriječiti razvoj metaboličkog sindroma i šećerne bolesti tipa 2.
Za tip 1 šećerne bolesti malo možemo učiniti u prevenciji, osim što majkama možemo savjetovati da što duže doje svoju djecu jer ih tako štite i od mnogih bolesti. Zadnje vrijeme se dosta spominje mediteranska prehrana kao posebno zdravi oblik hranjenja.
Pravilna prehrana je ključ
Hrana koja se preporučuje kod dijabetesa temelji se na principima zdrave prehrane. Slobodno se mogu koristiti proizvodi u koje nije dodan šećer. Svi napitci trebali bi biti bez šećera. Bitno je imati na umu vrstu hrane, količinu i vrijeme obroka.
Pri svakom obroku potrebno je jesti hranu s ugljikohidratima koji se sporo apsorbiraju ali u manjim količinama, a obroci se nikada ne smiju preskakati. Žitarice, obrano i aromatizirano mlijeko, krekeri, riža, tjestenina, povrće, voće, jogurti bez šećera primjer su dobrog izvora ugljikohidrata koji se sporo apsorbiraju, a njima se može održavati razina glukoze u krvi.
Pravilna ishrana treba da bude takva da održava optimalnu tjelesnu masu i obezbjeđuje sve neophodne hranljive supstance u optimalnim količinama. Smanjiti unos prostih ugljenih hidrata (slatkiši, bijeli šećer, sve vrste zaslađenih grickalica kao i gaziranih sokova, sokova s velikim udjelima aroma zbog vještačkih zaslađivača), a povećati unos biljnih vlakana (ovsene, pšenične pahuljice).
Neophodno je redovno kontrolisati: glukozu u krvi, a u urinu glukozu i aceton.
Discussion about this post